Dvanaest osnovnih činjenica o Hearing Voices programu
Čujenje glasova se često smatra glavnim simptomom psihoze (APA, 1994). Slušne halucinacije se smatraju simptomom prvog ranga za shizofreniju (Schneider, 1959). Postoje tri glavne psihijatrijske kategorije pacijenata koji čuju glasove: shizofrenija (oko 50%), afektivna psihoza (oko 25%) i disocijativni poremećaji (oko 80%), prema istraživanju Honiga i saradnika (1998).
Ipak, čujenje glasova samo po sebi nije simptom “bolesti”, već se događa kod 2 – 4 % populacije, a neka istraživanja tvrde da više ljudi (oko 80%) ima takozvana “čudna lična uvjerenja” koja se nekad nazivaju “deluzije”, bez toga da su “bolesni”. Mnoge osobe koje čuju glasove iste smatraju korisnim ili dobronamjernim (Romme & Escher, 1993). U studiji rađenoj na 15,000 ljudi pronađena je prevalencija od 2.3% osoba koje često čuju glasove u kontrastu sa 1% prevalencije shizofrenije (Tien, 1991). Bentall i Slade (1985) su pronašli da je 15.4% uzorka od 150 muških studenata potvrdilo izjavu “u prošlosti sam imao iskustva da sam čuo nečiji glas i onda otkrio da nema nikoga oko mene”. Dodaju da je 17.5% ispitanika odabralo tvrdnju “često čujem glas koji govori moje misli naglas” sa “u potpunosti se odnosi na mene”. Ova stavka se obično smatra kao simptom prvog ranga za shizofreniju.
Jedna od tri osobe koje čuju glasove postaje psihijatrijski pacijent – dvije od tri osobe se mogu dobro nositi sa tom pojavom i ne treba im psihijatrijska pomoć. Ovim osobama se ne može dijagnosticirati mentalni poremećaj jer su zdrave i jer dobro funkcionišu. Veoma je značajna činjenica za naše društvo da postoji više onih koji čuju glasove a koji nisu nikada bili psihijatrski pacijenti nego onih koji čuju glasove i postaju psihijatrijski pacijenti (Romme & Escher, 2001). Green i McCreery (1975) su otkrili da 14% od 1800 ispitanika njihovog uzorka prijavljuje samo zvučne halucinacije, a njih pola čuje artikulisani ili neartikulisani ljudski govor. Primjer je slučaj inžinjera koji se suočavao sa teškom profesionalnom odlukom. Dok je bio u kinu, čuo je glas koji mu je rekao jasno i glasno: “Ne možeš to uraditi”. On dodaje :“Čuo sam to tako jasno da sam se okrenuo prema mom prijatelju koji je mirno gledao u ekran… Bio sam začuđen a u jednu ruku sam osjetio olakšanje jer sam ja jedina osoba koja je nešto čula.” Ovo je primjer onoga što Posey i Losch (1983) nazivaju “glas koji tješi ili daje savjet a koji se ne percipira kao dio vlastitih misli”. Oni procjenjuju da je otprilike 10% od njihovog uzorka od 375 studenata imalo ovako iskustvo.
Snimke mozga su pokazale da takve osobe zaista imaju iskustvo zvuka kao da su zaista čule glas stvarne osobe (Shergill, Brammer, Williams, Murray i McGuire, 2000).
U istraživanju Honiga i saradnika (1998) koje se bavilo razlikama između glasova koje čuju pacijenti i oni koji to nisu, razlika je bila u tome da su glasovi onih osoba koje nisu bile pacijenti zapravo bili pozitivni i te osobe su imale osjećaj da imaju kontrolu nad njima, dok su u slučaju pacijenata glasovi bili kritični, negativni, nisu imali kontrolu nad njima i plašili su ih se (Honig i sar., 1998).
Psihijatrija u zapadnoj kulturi nepravedno identificira čujenje glasova sa shizofrenijom. Ukoliko odete psihijatru i kažete mu da čujete glasove, postoji 80% šanse da će vam dijagnosticirati shiforenziju (Romme i Escher, 2001).
Konvencionalni pristup psihijatrije prema ovim glasovima jeste ignorisanje značenja tog iskustva za osobu koja čuje glas, a fokus je na eliminisanju simptoma (zvučnih halucinacija) upotrebom fizičkih metoda kao što su lijekovi (Romme i Escher, 1989). Iako su antipsihotici korisni za neke osobe sa psihozom (Fleischhaker, 2002), postoji veliki broj onih (30%) koji i dalje imaju “simptome” kao što je čujenje glasova iako su primili veliku dozu antipsihotika (Curson, Barnes, Bamber i Weral, 1985).
Nastavak korištenja antipsihotika sprečava emocionalno procesuiranje a samim tim i zaliječenje (Romme i Escher, 2000).
Tradicionalna praksa bihejvioralne psihologije se fokusira na odvlačenje pozornosti ili na ignorisanje iskustva čujenja glasova od strane pacijenta, sa nadom da će se pacijent fokusirati na “stvarna” iskustva (pretpostavka je da su glasovi sumanuta uvjerenja). Efekat ovog pristupa jeste da se obeshrabri diskusija o iskustvu čujenja glasova (P.D.J. Chadwick, Birchwood i Trower, 1996).
U istraživanju u kojem su učestvovale osobe koje čuju glasove, otkriveno je da je za 77% osoba sa dijagnosticiranom shizofrenijom čujenje glasova povezano sa traumatskim iskustvom. Ova traumatska iskustva variraju od seksualnog i fizičkog zlostavljanja, dugogodišnjeg ponižavanja u mladosti, neprihvatanja seksualnog identiteta te da su osobe bile žrtve agresivnog ponašanja u braku (Romme i Escher, 2006).
Čujenje glasova samo po sebi nije povezano sa shizofrenijom. Moguće je dijagnosticirati shizofreniju za samo 16% osoba koje čuju glasove (Rome i Escher, 2001).
Prognoza za osobe koje čuju glasove je pozitivnija nego što se to generalno misli. U istraživanju Sandre Escher sa djecom koja čuju glasove, pratilo se 82 djece kroz period od četiri godine. U tom periodu 64% djece više nije čulo glasove, u skladu sa razvojem i učenjem kako se suočiti sa emocijama i stresom. Kod djece kod koje su glasovi
