„Hearing Voices“ program se zasniva na radu u grupama u kojima se zagovara sloboda i podržavajuća atmosfera dijeljenja iskustava poput čujenja glasova, vizije, taktilne senzacije i sl. U konvencionalnom pristupu psihijatrije ignoriraju se glasovi i njhovo značenje a glavni fokus je na eliminisanju „simptoma“, dok „Hearing Voices“ pristup kroz grupe u kojima sudjeluju osobe sa sličnim iskustvima, pokušava da pomogne osobi da se suoči sa vlastitim iskustvom, pronađe jedinstven način prilagodbe i funkcionisanja, koji joj najbolje odgovara.
U praksi se pokazalo da je uspostavljanje mreže u kojoj se korisnici i pomagači međusobno podržavaju, najbolji način prema uspješnom pokretanju promjena u sistemu mentalnog zdravlja i pružanju zdravstvenih usluga.
Hearing Voices grupe nisu po sadržaju i definiciji terapija, ali imaju takav učinak na osobe koje učestvuju. Grupe nude priliku osobama koje čuju glasove da podjele svoja iskustva sa drugima, što je ponekad dovoljno da se ostvari terapijski učinak. Moderator je osoba koja pomaže grupi da stvori vlastita pravila o tome šta grupa čini, kako radi i koja su očekivanja. To je proces osnaživanja, osposobljavanja i istraživanja naročito za one osobe koje su navikle da im drugi govore šta nije uredu sa njima i šta bi trebali učiniti. Postoje mnoge izjave o tome kako su ove grupe promijenile živote onih koji su u njima učestvovali:
- “Spavam bolje i bolje razumijem značenje glasova koje čujem.”
- “Ja sada komuniciram sa glasovima koje čujem. Nekada sam ih samo slušao… i prestao sam da pijem.”
- “Promijenio se moj odnos prema meni samom. Ne moram da glumim. Sada sam sigurniji u sebe.”
Istraživanja pokazuju da jedna od tri osobe koje čuju glasove postaju psihijatrijski pacijenti – dvije od tri osobe se mogu dobro nositi sa tom pojavom i ne treba im psihijatrijska pomoć. Ovim osobama se ne može dijagnosticirati mentalni poremećaj jer su zdrave i jer dobro funkcionišu. Veoma je značajna činjenica za naše društvo da postoji više onih koji čuju glasove a koji nisu nikada bili psihijatrski pacijenti nego onih koji čuju glasove i postaju psihijatrijski pacijenti (Romme & Escher, 2001). Green i McCreery (1975) su otkrili da 14% od 1800 ispitanika njihovog uzorka prijavljuje samo zvučne halucinacije, a njih pola čuje artikulisani ili neartikulisani ljudski govor.
„Hearing Voices“ program pokreće lokalne osobe i organizacije da mijenjaju dotadašnje pristupe i da stvaraju mrežu podrške koja promoviše kontinuirano učenje i zajedničko rješavanje problema. Također povezuje ljude u međunarodnu mrežu koja može inspirisati i biti od praktične pomoći. Naglašava da je svaka osoba individualna i ima vlastite potrebe koje se ponekad ne uklapaju u psihijatrijske okvire liječenja.
