Društvo i lokalna zajednica u kojoj opstajemo neminovno utječu na formiranje vlastitog gledišta sebe. Uloga ogledala koje društvo igra u samopercepciji, često zna portretirati mozaičnu sliku sastavljenu od isključivo negativne refleksije. 

Kakva i kolika onda može biti uloga zajednice u oporavku i podršci individuama sa narušenim mentalnim zdravljem? Kakvi su sistemi za unapređenje mentalnog zdravlja u Evropi, kakvi u „Balkanskoj Evropi“, a kakvi u Bosni i Hercegovini? U potrazi za odgovorima na ova pitanja i nizom drugih oko uspostavljanja alternativnog sistema oporavka i edukacije skrojene prema potrebama samih korisnika usluga mentalnog zdravlja, uputila sam se u sunčanu Ljubljanu, na trodnevnu edukaciju članova mreže “Hearing Voices Mreža Zapadnog Balkana”.

U Muzeju Slodobne Umetnosti u Ljubljani smo. Neuobičajeno je toplo za početak februara, ali savršeno za doživljavanje ove obuke u potpunosti. Skladno neformalnom modelu obrazovanja koji priliči ovakvoj raznovrsnoj skupini volontera, korisnika, fascilitatora, edukatora i psihologa, sjedamo u krug jedno pored drugog. Pričam i upoznajem se sa ljudima koji će mi (još uvijek to ne znam) otvoriti nove vidike oko značaja podrške onih koji su prošli put oporavka, takozvani “Peers”.

 Iako je bukvalan prevod te riječi sa engleskog – vršnjak, istinski značaj te riječi u oporavku od poteškoća sa mentalnim zdravljem bi se mogao dočarati sa terminom “kolega po iskustvu”- to jest oni koji imaju slično iskustvo. Tema koja otvara seminar, naslovljen „Peer – Support school (škola samopomoći)“ je uvod u takozvanu „psihijatriju zajednice“. Dijeljenje iskustva  iz prakse “Psihijatrije zajednice” – projekt koji se već drugu godinu za redom sprovodi u Holandiji – omogućavaju nam Dr. Dirk Corstens – psihijatar i Richard Niessen, koordinator osoba zaposlenih kao pružaoci podrške sa proživljenim sličnim iskustvom (eng. Peer – Support Worker Coordinator) iz MeT GGz, partneri u sprovođenju ovog projekta. U uvodu saznajem kako je Holandija država koja ima najviše kreveta za osobe sa mentalnim poteškoćama u Evropi, te da je projekat deinstitucionalizacije pokrenut kako pacijenti ne bi bili previše ovisni o medikamentima koji nekad znaju pogubno utjecati na motoričke i druge moždane funkcije. U kratkom googlanju nakon, saznajem da je tačan broj – 139 psihijatrijskih kreveta na 100 000 stanovnika. Italija na primjer,  ima 6. Više za sebe se pitam, koja li je ta statistika za Bosnu i Hercegoviniu. Unatoč želji i ekstenzivnom online pretaživanju, na ovaj upit nisam našla odgovor.

Uglavnom, situacija na dalekom Evropskom zapadu je skoro idealna naspram psihijatrijskog standarda kod nas, a i ostalim zemljama bivše Jugoslavije, koliko mogu da zaključim po izlaganju kolega iz organizacija iz Slovenije, Hrvatske i Srbije (Slišanje Glasov, Dom Turnić i Prostor). Suština psihijatrije u zajednici i “eksperiment” koji sprovodi Dirk zvuče jednako ezoterično i neuobičajeno koliko i  praktično, logično i privlačno. Posebno za organizacije koje se bave pružanjem psihosocijalne podrške osobama kojima je ona potrebna, u otežanim uslovima, bez institucionalne podrške i/ili na volonterskoj osnovi. Holanđani, instruirani politikom, a u svrhe oporavka pacijenata i njihovom doprinosu društvu nakon toga, u jednom dijelu te zemlje, uveli su sistem, koji pored uobičajenog ljekarskog tima sastavljenog od stručnog osoblja u interventnom timu, tokom i nakon hospitalizacije ima i osobu zaposlenu kao pružaoca podrške sa proživljenim sličnim iskustvom (eng.“Peer-Support Worker” kako bi olakšali tranziciju i oporavak pacijentu. Ova osoba je “kolega po iskustvu” koja je prošala svoj oporavak, i nakon toga se aktivno uključuje u oporavak kod onih koji prolaze svoju krizu i/ili hospitalizaciju u ovom trenutku. Ta osoba, kao stručnjak po iskustvu, predstavlja kariku koja nedostaje u pružanju adekvatne njege korisniku usluga mentalnog zdravlja. Najčešće su to jedini predstavnici tima za brigu kojima korisnik potpuno vjeruje. Sa druge strane, oni su jedini koji se mogu u potpunosti poistovjetiti sa stanjem u kojem se korisnik nalazi u trenutku krize i hospitalizacije.

Ovakav pristup liječenju donosi višekratnu dobrobit: korisnik dobijа saveznika u svom timu njege, medicinsko osoblje dobija kolegu koji je prošao oporavak i služi kao veza sa korisnkom na putu prema oporavku. Također, osoba pak, dobija priznati status nemedicinskog osoblja u timu za liječenje, kao i finansijsku naknadu za svoj altruistički rad, što zna biti od životvornog značaja za nekoga ko je već bio institucionaliziran i/ili dijagnosticiran uzimajući u obzir koliko teška zna biti resocijalizacija psihijatrijskih pacijenata.

Otvaram oči. Možda čak i ono treće, što malo više vidi. Nalazim se među ljudima koji su već prošli ili još uvijek hodaju svojim putem oporavka. Njihove priče i perspektiva na oporavak kao takav, ali i na hospitalizaciju i liječenje potvrđuju utisak i temu ovog treninga. A utisak je nepogrješiv; svakom medicinskom timu, potreban je bar jedan „bivši pacijent” – bar jedna osoba koja pruža podršku a koja je stručnjak po iskustvu. Previše je stradanja čini se, naneseno ljudima zaglavljenim u sistemu mentalne njege, koji jednom dijagnosticirani i pod medikamentima, rijetko kad izlaze iz institucionalizacije.

Čak i sam naziv instutionalizacija pretpostavlja nekakvu sistematizaciju, a jedina sistematizacija koju ovi ljudi u nevolji dobijaju su pečat i potvrda da nisu OK. Sa takvom potvrdom i u takvom sistemu, najčešće bivaju odbačeni od društva prepunog stigme i predrasuda. Otcijepljeni i obilježeni kao nefunkconalni članovi zajednice, pod terapijom i sa malo izgleda za oporavak, ljudi, korisnici tonu u siromaštvo i zaborav. To nije samo priča ljudi sa poteškoćama sa mentalnim zdravljem sa Balkana. Na svjetskom nivou, oni koji imaju potrebu za uslugama mentalnog zdravlja su na dnu sistema socijalne zaštite. Kod nas, osobe se susreću i sa raznim predrasudama, vaninstitucionalnom inertnošću i animozitetom koji paraliziraju uključivanje društvo, samim tim paralizirajući njihov normalan život i bilo kakav doprinos društvu. Obrazovanja o mentalnom zdravlju je malo, ako ga uopšte ima. Uplašeni, ljudi ne traže profesionalnu pomoć, potiskujući svoje probleme dok ne dođe do hospitalizacije. A društva koja ne razumiju sebe, ne mogu da razumiju i one sa najvećim potrebama među nama.

Na koncu, mentalno zdravlje je upravo to – zdravlje. Zdravlje na koje zajednica utječe u velikoj mjeri. A zajednica koja je zatvorena prema ljudima kojima treba medicinska i nemedicinska njega u prevazilaženju poteškoća sa mentalnim zdravljem ravna je zajednici koja nema sapun niti bilo kakav antiseptik. Prevencija i oporavak u ljudskom zdravlju je moguća korištenjem  nemedicinskog “sapuna” –  psihosocijalne podrške korisnicima.

Struktuirani program Peer support radnika (eng. Peer support worker), koji kao takvo zanimanje već postoji u Holandiji, je daleki san za  naše zemlje. Ali to je jedna zvijezda vodilja prema kojoj bi trebala svaka organizacija i institucija na ovim prostorima da se usmjeri. Peer support fascilitatori u treningu  koji volonterski, u želji da pomognu nekom drugom koji prolazi kroz krizu u datom trenutku se uključuju u program u Ljubljani, a i u Beogradu, Sarajevu, Rijeci, ne zaslužuju samo finansijsku naknadu zbog toga što rade ono što rade. Zaslužuju orden za najbolja ljudska bića na svijetu – zato što vođeni željom da pomognu nekom drugom bez ikakve institucionalne potpore, imajući samo jedne druge, guraju svaki dan naprijed nasuprot svim izgledima. Suočavajući se svaki dan sa izolacijom i stigmom, boreći se protiv svih predrasuda, sjede i brižno zapisuju svaku riječ i svaku lekciju koju Dirk i Richard prenose iz njihovih iskustva. A ako im se pruža i šansa, nešto od toga će i primijeniti.

Dolazim do istog zaključka sa kojim sam i sišla na autobuskoj stanici u Ljubljani. Društvo i zajednica u kojoj opstajemo neminovno utječu na formiranje vlastitog gledišta sebe. Naučila sam puno stvari o sebi, o drugima, i o tome kako bi prava zajednica podrške u mentalnom zdravlju trebalo da izgleda. Upravo ovako. Terapeuti, korisnici, fascilitatori, volonteri, i svi zainteresovani – dijele svoja iskustva otvoreno, ne sudeći jedni drugima, sa jedinom željom da budu od pomoći. Nikada mi zajednica nije pokazala bolju sliku sebe i bolju sliku mene. Ljudska, topla, puna razumijevanja.

Odlazim, noseći sa sobom lekciju topline koju nijedan medikament ni medicinsko lice ne mogu da mi prepišu, pošto se ne izdaje na recept. Kad institucije zakažu, možemo se osloniti samo jedni na druge. Ljudi u i van sistema mentalnog zdravlja u bivšoj Jugoslaviji to najbolje znaju, zato što i kada bi sistem savršeno profunkiconisao – oni bi opet bili na njegovom dnu.

Napisala: Natalija Krstova-Celebor, udruženje za istraživanje, edukaciju i psihosocijalnu podršku “Tavan”