Novosti & Događaji

Hearing Voices grupe samopodrške – Sarajevo

Sutra se nastavljaju sastanci Hearing Voices grupe samopodrške – Sarajevo, za osobe koje čuju glasove, imaju vizije ili druga neobična iskustva. Grupe su besplatne i anonimne. Sastanci će se održavati svakih 14 dana. Pravila grupe možete preuzeti ovdje: Pravila Hearing Voices Grupe – Sarajevo

Svi zainteresovani mogu dobiti više informacije na sljedeći mail:metanoiavoices@gmail.com ili na mobitel +38762/760-209. Više informacija o ovim grupama na sljedećem linku.

Balkanski Glasovi – Prvi koraci

Udruženje “Prostor” iz Beograda je kreiralo priručnik za “Hearing Voices” pristup. Priručnik sadrži veoma bitne informacije o internacionalnom pokretu, ali i informacije o novonastaloj regionalnoj “Hearing Voices” mreži. Priručnik možete pročitati i preuzeti ovdje: Balkanski Glasovi – prvi koraci

Dvanaest osnovnih činjenica o Hearing Voices programu

  1. Čujenje glasova se često smatra glavnim simptomom psihoze (APA, 1994). Slušne halucinacije se smatraju simptomom prvog ranga za shizofreniju (Schneider, 1959). Postoje tri glavne psihijatrijske kategorije pacijenata koji čuju glasove: shizofrenija (oko 50%), afektivna psihoza (oko 25%) i disocijativni poremećaji (oko 80%), prema istraživanju Honiga i saradnika (1998).
  2. Ipak, čujenje glasova samo po sebi nije simptom “bolesti”, već se događa kod 2 – 4 % populacije, a neka istraživanja tvrde da više ljudi (oko 80%) ima takozvana “čudna lična uvjerenja” koja se nekad nazivaju “deluzije”, bez toga da su “bolesni”. Mnoge osobe koje čuju glasove iste smatraju korisnim ili dobronamjernim (Romme & Escher, 1993). U studiji rađenoj na 15,000 ljudi pronađena je prevalencija od 2.3% osoba koje često čuju glasove u kontrastu sa 1% prevalencije shizofrenije (Tien, 1991). Bentall i Slade (1985) su pronašli da je 15.4% uzorka od 150 muških studenata potvrdilo izjavu “u prošlosti sam imao iskustva da sam čuo nečiji glas i onda otkrio da nema nikoga oko mene”. Dodaju da je 17.5% ispitanika odabralo tvrdnju “često čujem glas koji govori moje misli naglas” sa “u potpunosti se odnosi na mene”. Ova stavka se obično smatra kao simptom prvog ranga za shizofreniju.
  3. Jedna od tri osobe koje čuju glasove postaje psihijatrijski pacijent – dvije od tri osobe se mogu dobro nositi sa tom pojavom i ne treba im psihijatrijska pomoć. Ovim osobama se ne može dijagnosticirati mentalni poremećaj jer su zdrave i jer dobro funkcionišu. Veoma je značajna činjenica za naše društvo da postoji više onih koji čuju glasove a koji nisu nikada bili psihijatrski pacijenti nego onih koji čuju glasove i postaju psihijatrijski pacijenti (Romme & Escher, 2001). Green i McCreery (1975) su otkrili da 14% od 1800 ispitanika njihovog uzorka prijavljuje samo zvučne halucinacije, a njih pola čuje artikulisani ili neartikulisani ljudski govor. Primjer je slučaj inžinjera koji se suočavao sa teškom profesionalnom odlukom. Dok je bio u kinu, čuo je glas koji mu je rekao jasno i glasno: “Ne možeš to uraditi”. On dodaje :“Čuo sam to tako jasno da sam se okrenuo prema mom prijatelju koji je mirno gledao u ekran… Bio sam začuđen a u jednu ruku sam osjetio olakšanje jer sam ja jedina osoba koja je nešto čula.” Ovo je primjer onoga što Posey i Losch (1983) nazivaju “glas koji tješi ili daje savjet a koji se ne percipira kao dio vlastitih misli”. Oni procjenjuju da je otprilike 10% od njihovog uzorka od 375 studenata imalo ovako iskustvo.
  4. Snimke mozga su pokazale da takve osobe zaista imaju iskustvo zvuka kao da su zaista čule glas stvarne osobe (Shergill, Brammer, Williams, Murray i McGuire, 2000).
  5. U istraživanju Honiga i saradnika (1998) koje se bavilo razlikama između glasova koje čuju pacijenti i oni koji to nisu, razlika je bila u tome da su glasovi onih osoba koje nisu bile pacijenti zapravo bili pozitivni i te osobe su imale osjećaj da imaju kontrolu nad njima, dok su u slučaju pacijenata glasovi bili kritični, negativni, nisu imali kontrolu nad njima i plašili su ih se (Honig i sar., 1998).
  6. Psihijatrija u zapadnoj kulturi nepravedno identificira čujenje glasova sa shizofrenijom. Ukoliko odete psihijatru i kažete mu da čujete glasove, postoji 80% šanse da će vam dijagnosticirati shiforenziju (Romme i Escher, 2001).
  7. Konvencionalni pristup psihijatrije prema ovim glasovima jeste ignorisanje značenja tog iskustva za osobu koja čuje glas, a fokus je na eliminisanju simptoma (zvučnih halucinacija) upotrebom fizičkih metoda kao što su lijekovi (Romme i Escher, 1989). Iako su antipsihotici korisni za neke osobe sa psihozom (Fleischhaker, 2002), postoji veliki broj onih (30%) koji i dalje imaju “simptome” kao što je čujenje glasova iako su primili veliku dozu antipsihotika (Curson, Barnes, Bamber i Weral, 1985).
  8. Nastavak korištenja antipsihotika sprečava emocionalno procesuiranje a samim tim i zaliječenje (Romme i Escher, 2000).
  9. Tradicionalna praksa bihejvioralne psihologije se fokusira na odvlačenje pozornosti ili na ignorisanje iskustva čujenja glasova od strane pacijenta, sa nadom da će se pacijent fokusirati na “stvarna” iskustva (pretpostavka je da su glasovi sumanuta uvjerenja). Efekat ovog pristupa jeste da se obeshrabri diskusija o iskustvu čujenja glasova (P.D.J. Chadwick, Birchwood i Trower, 1996).
  10. U istraživanju u kojem su učestvovale osobe koje čuju glasove, otkriveno je da je za 77% osoba sa dijagnosticiranom shizofrenijom čujenje glasova povezano sa traumatskim iskustvom. Ova traumatska iskustva variraju od seksualnog i fizičkog zlostavljanja, dugogodišnjeg ponižavanja u mladosti, neprihvatanja seksualnog identiteta te da su osobe bile žrtve agresivnog ponašanja u braku (Romme i Escher, 2006).
  11. Čujenje glasova samo po sebi nije povezano sa shizofrenijom. Moguće je dijagnosticirati shizofreniju za samo 16% osoba koje čuju glasove (Rome i Escher, 2001).
  12. Prognoza za osobe koje čuju glasove je pozitivnija nego što se to generalno misli. U istraživanju Sandre Escher sa djecom koja čuju glasove, pratilo se 82 djece kroz period od četiri godine. U tom periodu 64% djece više nije čulo glasove, u skladu sa razvojem i učenjem kako se suočiti sa emocijama i stresom. Kod djece kod koje su glasovi

Osnovne informacije o Hearing Voices programu

5117230-3x2-340x227„Hearing Voices“ program se zasniva na radu u grupama u kojima se zagovara sloboda i podržavajuća atmosfera dijeljenja iskustava poput čujenja glasova, vizije, taktilne senzacije i sl. U konvencionalnom pristupu psihijatrije ignoriraju se glasovi i njhovo značenje a glavni fokus je na eliminisanju „simptoma“, dok „Hearing Voices“ pristup kroz grupe u kojima sudjeluju osobe sa sličnim iskustvima, pokušava da pomogne osobi da se suoči sa vlastitim iskustvom, pronađe jedinstven način prilagodbe i funkcionisanja, koji joj najbolje odgovara.

U praksi se pokazalo da je uspostavljanje mreže u kojoj se korisnici i pomagači međusobno podržavaju, najbolji način prema uspješnom pokretanju promjena u sistemu mentalnog zdravlja  i pružanju zdravstvenih usluga.

Hearing Voices grupe nisu po sadržaju i definiciji terapija, ali imaju takav učinak na osobe koje učestvuju. Grupe nude priliku osobama koje čuju glasove da podjele svoja iskustva sa drugima, što je ponekad dovoljno da se ostvari terapijski učinak. Moderator je osoba koja pomaže grupi da stvori vlastita pravila o tome šta grupa čini, kako radi i koja su očekivanja. To je proces osnaživanja, osposobljavanja i istraživanja naročito za one osobe koje su navikle da im drugi govore šta nije uredu sa njima i šta bi trebali učiniti. Postoje mnoge izjave o tome kako su ove grupe promijenile živote onih koji su u njima učestvovali:

  • “Spavam bolje i bolje razumijem značenje glasova koje čujem.” 
  • “Ja sada komuniciram sa glasovima koje čujem. Nekada sam ih samo slušao… i prestao sam da pijem.” 
  • “Promijenio se moj odnos prema meni samom. Ne moram da glumim. Sada sam sigurniji u sebe.” 

Istraživanja pokazuju da jedna od tri osobe koje čuju glasove postaju psihijatrijski pacijenti – dvije od tri osobe se mogu dobro nositi sa tom pojavom i ne treba im psihijatrijska pomoć. Ovim osobama se ne može dijagnosticirati mentalni poremećaj jer su zdrave i jer dobro funkcionišu. Veoma je značajna činjenica za naše društvo da postoji više onih koji čuju glasove a koji nisu nikada bili psihijatrski pacijenti nego onih koji čuju glasove i postaju psihijatrijski pacijenti (Romme & Escher, 2001). Green i McCreery (1975) su otkrili da 14% od 1800 ispitanika njihovog uzorka prijavljuje samo zvučne halucinacije, a njih pola čuje artikulisani ili neartikulisani ljudski govor.

„Hearing Voices“ program pokreće lokalne osobe i organizacije da mijenjaju dotadašnje pristupe i da stvaraju mrežu podrške koja promoviše kontinuirano učenje i zajedničko rješavanje problema. Također povezuje ljude u međunarodnu mrežu koja može inspirisati i biti od praktične pomoći. Naglašava da je svaka osoba individualna i ima vlastite potrebe koje se ponekad ne uklapaju u psihijatrijske okvire liječenja.

Šta predstavlja Hearing Voices pokret?

Hearing Voices pokret obuhvata rad sa osobama koje imaju nesvakidašnja senzorna iskustva kao što su: vizije, čujenja glasova, taktilne senzacije i slična iskustva. Fokus „Hearing Voices“ pokreta čine grupe samopodrške koje su inspirisane pionirskim radom psihijatra i profesora Mariusa Rommea i Dr. Sandre Escher sa Maastricht Univerziteta u Holandiji. Također se ističe rad grupe za samopomoć iz Holandije pod nazivom Fondation Resonance, iz 80-tih godina prošlog vijeka. Važno je naglasiti da je ovaj pokret nastao udruživanjem snaga psihijatra dr. Rommea i njegove pacijentice Patsy Hague, što predstavlja jedinstven slučaj gdje se zagovara jednaka važnost uloga u pristupu pitanjima mentalnog zdravlja iz perspektive stručnjaka po profesiji i “stručnjaka po iskustvu”, kako sebe nazivaju osobe koje su prošle psihijatrijski sistem.

Prema biomedicinskom modelu čujenje glasova se često vidi kao glavni simptom psihoze (APA, 1994). Slušne halucinacije se smatraju simptomom prvog ranga za shizofreniju (Schneider, 1959).

Međutim profesor Romme je došao do sljedećih otkrića:

  • samo jedna od tri osobe koje čuju glasove ili imaju slična iskustva bude potresena ovakvim iskustvom do tog nivoa da završi u psihijatrijskom sistemu
  • 70% ljudi koji su potreseni ovim iskustvima mogu povezati svoja iskustva sa traumatskim događajima iz ličnog života ( npr: zlostavljanje, silovanje, traume uslijed velikih gubitaka i slično)
  • u mnogim kulturama, u prošlosti ali i danas, čujenje glasova se ne smatra kao nešto neobično i problematično

Na osnovu ovih nalaza Romme je zaključio:

  • nesvakidašnja senzorna iskustva osoba ne predstavljaju problemi ovakva su iskustva češće pozitivna ili neutralna nego negativna
  • opasnost od negativnih “glasova”, kao i diskriminacija i stigma koju donosi etiketa “mentalno oboljelog” je ono što pravi stvarne probleme
  • sadržaj ovakvih iskustava često ima veoma duboko značenje za osobu koja ih doživljava – čak i kada je taj sadržaj veoma potresan i osoba ne može da ga razumije i da se izbori s njim
  • osoba koja pronađe način da razumije svoja neobična senzorna iskustva i da se sa njima izbori, može da se oporavi i živi svoj život u potpunosti

Godine 1997. u Maastrichtu (Holandija) na sastanku osoba koje čuju glasove i zaposlenih u sektoru mentalnog zdravlja iz cijelog svijeta donesena je odluka o utemeljenju strukture za podršku incijative grupa koje se bave radom sa osobama koje doživljavaju neobična iskustva čujenja glasova, vizija i neobičnih uvjerenja, jer se ovaj pristup pokazao veoma koristan za oporavak i osnaživanje osoba koje imaju i najteže psihijatrijske dijagnoze. Ova mreža nazvana je INTERVOICE (The International Network for Training Education and Research into Hearing Voices project), Međunarodna mreža za trening, edukaciju i istraživanje Hearing Voices projekta.

Intervoice-Logo

Ciljevi mreže INTERVOICE:

  • podići svjesnost o civilnim pravima osoba koje čuju glasove
  • emancipovati osobe koje čuju glasove i osobe koje ih podržavaju
  • edukovati društvo o značenju glasova da bi se smanjila netolerancija i anksioznost, te da bi osigurali da su inovatini pristupi poznati drugima koji čuju glasove, profesionalcima i opštoj javnosti
  • demonstrirati raznolikost ovakvih iskustava, njihovog porijekla i mogućnosti različitih načina življenja sa ovim iskustvima i oporavka
  • povećati kvalitet i kvantitet dostupne uzajamne podrške svim uključenim ljudima i organizacijama u svijetu
  • razviti efikasan način za pomaganje onima koji čuju glasove – da se suoče i oporave od teških iskustava

 Osobe koje su učestvovale u ovim grupama pokazuju pozitivna iskustva, prisutan je osjećaj olakšanja, ostvarena je lakša integracija glasova/vizija sa ličnošću, ostvarena su nova poznanstava i ugodna druženja te što je najbitnije sposobnost da samostalno pronađu svoje mjesto kao ravnopravni i korisni članovi duštva

Translate »